Kerac protiv Zagora

Jednog dana će se valjda skupiti neki konzilijum psihijatara da konačno objasni odakle potiče ta manijačka opsednutost stripoljuba u svim ex republikama blaženopočivše SFRJ vezana za izvesnog Zagora Te Neja aka Duh sa sekirom.

Od svih Bonelijevih junaka Zagor je bio i ostao najomiljeniji, najvoljeniji, najsakupljaniji i, ako vam ovih dana na pamet padaju sumanute misli tipa da postanete strip izdavač, nema problema, samo krenite da štancate avanture ovog junaka od prvog broja i finansijsku uspeh će vam biti zagarantovan. To je zato što već u redu stoji bar hiljadu/tisuću zaluđenika koji već imaju prvu epizodu Zagora u 174 različitih verzija ali već doživljavaju orgazam samo na pomisao da se toj kolekciji može pridružiti i 175a. Verzija. Po mogućstvu u boji. Tvrdokoričena.



Zaista, pored Bermudskog trougla, egipatskih piramida, NLO-a i Teslinog tajnog oružja, ostaće večita misterija kako Zagorova popularnost ne jenjava u nas čak i danas kada je u rodnoj Italiji maltene pred gašenjem i kada su epizode koje izlaze poslednjih 10 ili 15 godina apsolutno dno dna kako u scenarističkom tako i u crtačkom smislu? Što je svakako ozbiljno postignuće s obzirom da se radi o stripu koji je u svojoj osnovnoj koncepciji trešina.

Zagor je svoj vrhunac imao tamo negde sedamdesetih i (naročito) osamdesetih kada su nastale možda najbolje epizode ovog junaka i kada je na njemu radila impresivna ekipa crtača i scenarista zaključno sa velikim Ticijanom Sklavijem koji je isporučio svakako najkontraverzniji (a upućeniji u Zagorov opus kažu i najbolji) story-arc u dugoj izdavačkoj istoriji ovog junaka. Ko zna, možda je upravo tad trebalo završiti serijal, kada Duh sa sekirom ispali sebi metak u tintaru, ali to je bilo nemoguće, jer je tada serijal bio na vrhuncu i kreativnom i komercijalnom. Nakon toga, dolazi do strmoglavog pada kvaliteta i tiraža, ali serijal očigledno na površini, veštačkim disanjem, održava armija fanova koje očigledno i ne tangira mnogo kako je to nacrtano i napisano - sve dok izlazi.



I tu negde se pojavljuje Zagorov spasilac u liku Morena Buratinija koji je, kažu upućeni, osvežio serijal, uveo novi pristup, nove likove, nove priče... Nije, doduše, uspeo Ferija da ubedi da okači crtaći pribor o klin, ali je, eto, uspeo da staromodni, prevaziđeni strip prepun klišea približi nekoj novoj publici.

Između ostalog, Buratini je doveo i neke nove crtače, uglavnom ne toliko briljantne, ali šta da se radi kad oni koji vrede već crtaju Teksa i Dilana, pa su u obzir ušli i strip-arbajteri sa naših prostora i to ni manje ni više nego jedan od najvoljenijih domaćih autora - Bane Kerac.

Mnogi će se složiti da je Kerac svoj crtački vrhunac dostigao u epizodi Kobre "Pustinjski monstrum", neki će reći da je njegov najbolji uradak Cat Claw, ali, svejedno, i na ovom nivou crtačke izvedbe koji poseduje danas, Kerac je za Žabarčiće koji trenutno crtaju Zagora fuckin' Harold Foster.



Što se i da videti u epizodi koju je uradio za Buratinija a koja je svetlo dana ugledala 1. avgusta ove godine u anualnoj ediciji obojadisanog Zagora inventivnog naslova "Prošlost Džimija Gitare". Scenario je, naravno, pisao Buratini, kao i uvod gde je predstavio Baneta usput prekrstivši Novi Sad u "Novi Dad" i u pitanju je naravno priča prepuna klišea, opštih mesta i prežvakanih zapleta koja ipak funkcioniše, pogađate, pre svega zahvaljujući Kerčevom crtežu koji je dašak vetra međ očajnim Zagorovim crtačima.

Epizoda nam otkriva, kao što joj to samo ime kaže, životnu priču Džimija Gitare koga ranjenog i sa dušom u nosu Zagor i Čiko pronalaze na podu svoje kolibe u Darkvudu. Nakon što Zagor pretuca dvojicu neobrijanih Džimitovih progonitelja sledi životna ispovest ranjenog junaka, njegov životni put od slinavca do bitange, U toj priči su ključna dva tipa, izvesni Kristofferson i još izvesniji Swearengen (Buratini je, izgleda, ipak odgledao "Deadwood") koga je Bane nacrtao koristeći kao model Roberta Mičama u poznim godinama. Ovaj potonji će našeg Džimita naučiti da puca i napraviti od njega opakog odmetnika. Prepoznatljiv Kerčev smisao za humor i ovde je došao do izražaja tako da imamo američko groblje na kome su sahranjeni srpski vampiri (vidi sliku dole), što je svakako bolje nego da je Kerac dobio prostor da nam isporuči još neki od svojih hevimetalskih fazona ("Ej, Džimi, je l' znaš da pank nije umro, već samo tako miriše? Buahahahahaha!)



Kerčev manir u crtanju najviše dolazi do izražaja kod akcionih scena, dok je možda najviše zaškripao Čiko koji nekako ne liči na sebe već na Ivicu Dačića kome je neko stavio periku i brćiće i obukao ga u ono smešno zeleno meksikansko odelo. Sve u svemu, ovo je solidna Zagorova epizoda, iznad proseka, uprkos mediokritetskom Buratinijevom scenariju i lepo predstavljanje Kerca Zagorovim fanovima.

Ah, da, naslovnicu je uradio Feri i ona izgleda kao da ju je nacrtala šestogodišnja devojčica na dopunskim časovima likovnog a onda je potom obojio njen dve godine stariji brat koristeći pritom prste i ostatke doručka.

© Dejan Stojiljković/Kiselo&Slatko blog



Коментари

Постави коментар

Популарни постови